Osnovni je cilj seminara studiozno čitanje, proučavanje i komentiranje Platonovog Simpozija. Uvodna razmatranja posvećuju se ranogrčkom predstavljanju Erosa, i to onome nefilozofijskom, mita i lirike, kao i onome predplatoničkom filozofijskom, pri čemu se pokazuje da izvorno razumijevanje Erosa kruži oko cjeline svega i njene istine, i to poglavito u vidu božanske moći ljubavi. Na to se nadovezuje navlastito Platonovo iskustvo i poimanje Erosa: u Simpoziju prisutan vodeći smisao jest unutrašnja povezanost i srodnost Erosa-ljubavi s iskonom, biti i naravi filozofije. To se prvotno ogleda unutar pojavne sfere, tj. unutar prvih pet govora razmatranog simpozija, koji donose neke od konstitutivnih elemenata razmatranja. Potom se Erosa misli do kraja, filozofijski, iznoseći prvenstveno istinu o njemu. Uz ino, tu se stari problem uvriježeno shvaćenog platoničkog nauka o dva posve različita i odvojena svijeta vidi upravo Erosom jednom za svagda razrješenim: Erosom kao međubitkom i sveobuhvatnim posrednikom biva unutrašnje zacijeljena cjelina svega što jest, te ujedno biva omogućen razgovor bogova i (demonskog) čovjeka, razgovor shvaćen kao dijalektika i filozofija. Pritom se ogleda osobit izraz ne tek Erosove vremenitosti i prolaznosti, već i one svega živog, čovjeka, duše i uma, polisa, pa i čitava kozmosa: radikalno uzeta temporalnost, sveopća konačnost i povijesnost, koja se na koncu tiče i same filozofije. Sljedeća se razmatranja utoliko više središte oko erotičkog uspona, koji svagda smjera na ono besmrtno, vječno i najviše. Cilj i svrha tog uspona motrenje je čiste ljepote i istinskog bića, ali ujedno i istovremeno srodno rađanje, koje se zbiva u zagonetnom i po svemu ključnom hipovitom trenutku. Radi se prije svega o tome da se, utemeljen i potaknut filozofijskom vrhunaravnom spoznajom, tvori cjelovit i jedini istinski život sve duše. Eros je taj demonski čin kojim je u svojoj istini sabrano prisutna cjelina svega što jest. Nakon izvršenog uspona i dohvaćanja onog istinskog i najvišeg, na koncu se isto povratno ogleda i potvrđuje u njegovu pojavnom svjetlu: ono „idealno“ i „apsolutno“ zrcali se u onome realnom i konkretnom.