Kolegij pruža uvid u nastanak logike u Grka kao i njezin daljni povijesni razvoj u starom, srednjem i novom vijeku. Cilj je kolegija upoznati studente s time kako je Platonova
dijalektika, u kojoj se nalaze logička razmatranja (razdioba i svođenje ideja putem pojmova i iskaza), omogućila zasnivanje logike kao jedne od temeljnih filozofijskih znanosti u Aristotela, sadržane u njegovim logičkim spisima: Kategorije, Prva analitika, Druga analitika, Topika, Sofistička pobijanja i O tumačenju, koji su objedinjeni pod naslovom Organon. Naglasak se u kolegiju stavlja na studij logike u Aristotela, koja je ostala mjerodavna osnova u cjelokupnom daljnjem povijesom razvoju: nauk o pojmu (kategorijama), sudu ili iskazu i zaključku (silogizmu). Kolegij pokazuje svezu između logike i ostalih dijelova filozofije, a osobito prve filozofije ili ontoteologije. Poslije kraćeg osvrta na megarsku i stoičku logiku, zatim srednjovjeku logiku i ranonovovjeku logiku Port-Royala i kod Leibniza, težište se stavlja na mijenu pojma logike u klasičnoj njemačkoj filozofiji, najprije kod Kanta, koji pored opće logike razvija transcendentalnu logiku, a potom kod Hegela, koji logiku uzdiže do spekulativne logike poistovjetivši ju s metafizikom. Cilj je kolegija na kraju upozoriti na povijesni smisao poslijehegelovskog razvoja formalne i antimetafizičke logike, logičkog pozitivizma i logistike te nasuprot tomu na najznačajnije novije pokušaje kritike logike i povijesnu mogućnost predlogičkoga mišljenja posvjedočenu u ranih Grka, prije svega u Heraklita i Parmenida.
