Upoznavanje jezične i izvanjezične realnosti Romanije, osnovnih jezičnih elemenata zajedničkih romanskim jezicima te onih koji su temelj njihove diverzifikacije; shvaćanje razvoja romanskih idioma.

1. Najstarije potvrde pojedinih romanskih pisanih (standardnih/književnih) jezika port. i galj., španj. I astur., katal. Okcit. i gask., franc., frankoprov., retorom (grižunski, tirolski, furl.), tal., sard., istrrorom., dalm. (s velj.), rum. (sa 4 pov. narječja i mold.). Sekundarni oblici: židovskošpanjolski; sabiri (kontaktni jezici) i kreolski jezici (na franc., port. i španj. osnovi). Prikaz romanskih jezika na karti Europe.
2. Imena romanskih jezika, posebno ona koja nastavljaju lat. lingua latina/latine (Latium), lingua romana/romane (Roma), lingua romanica/romanice (Romania). Imena romanskih jezika iz drugih izvora (Italia, Gallia, Hispania, Francia, Provincia, Forum Iulii, itd.); Ime Romania u starom vijeku (sudbina imena Romanía na prostoru Istočnoga Carstva), obnova imena Romania i ime Romania u romanistici.
3. Artikulacija Romanije i klasifikacija (/klasifikacije) romanskih jezika. Jirečekova crta. Istočna i zapadna Romanija + Sardinija. Muljačićeva dinamička klasifikacija romanskih jezika.
4. Podrijetlo i razvoj romanskih jezika, latinski i pojam vulgarnoga latinskoga (Vulgärlatein). Sporovi oko vulgarnoga latinskoga i rješenja. Latinski u krugu srodnih jezika (indoeuropska porodica, italska skupina indoeur. Jezika). Latinski i jezici stare Italije (neindoeuropski i latinskomu srodni indoeuropski indoeuropski). Dvojezičnost.
5. Pojam adstrata, supstrata i superstrata (da bi se nešto u lingvistici označilo nazivima supstrat i superstrat, redovito se mora prestti rabiti kao samostalan idiom; adstrati su redovito supostojeći jezici u istom razdoblju, na istom ili susjednom teritoriju.
6. Kronologija rimskih osvajanja (relevantna za romanske jezike). Peridizacija povijesti latinskoga jezika (arhaično, pretklasično, klasično, postklasično i kasnolatinsko/niskolatinsko razdoblje; srednjovjekovnolatinski i znanstveni latinski). Klasični latinski i vulgarni latinski. Vulgarniolatinski i romanski.
7. Moguće definicije vulgarnoga latinskoga. Razdoblja u razvoju vulgarnoga latinskoga. Izvori za poznavanje vulgarnoga latinskoga. Pisani izvori (klasifikacija) i rekonstrukcija (izravni i posredni izvori).
8. Značajke vulgarnoga latinskoga u: fonetici (akcent; vokali, suglasnici), morfologija (imenske riječi i glagoli; prilozi, prijedlozi i veznici).
9. Imenica u vulgarnolatinskom i u romanskim jezicima (redukcija padeža). Nastanak člana kao ključna pojava.
10. Pridjev u vulgarnom latinskom i u romanskim jezicima (komparacija).
11. Zamjenice (posebice lične) i zamjenički pridjevi (pokazni, posvojni, neodređeni) u vulgarnolatinskom i u romanskim jezicima. Stupanj obveznosti ličnih zamjenica (u nominativu) uz lične oblike glagola.
12. Brojevi. Prilozi. Prijedlozi.Veznici.
13. Glagol. Kategorije u kl. lat. i kategorije u vulg. lat. Razvoj suatava od vulg. lat. do romanskih jezika.
14. Osnovne značajke sintakse (sintakse rečenice) u vulg. lat. i razvoj u romanskim jezicima.
15. Leksik (rječnik) romanskih jezika u odnosu na latinski leksik. Nastanak razlika. Izvori inovacija: interni razvoj i posuđivanje.

1. razumjeti i objasniti povijesni tijek širenja latinskog jezika
2. razumjeti i objasniti izvore i metode spoznavanja ustrojstva vulgarnog latiniteta
3. objasniti lingvistička obilježja vulgarnog latinskog
4. analizirati odnos elemenata suvremenih romanskih idioma i ishodišnih latinskih ekvivalenata
5. kritički dovesti u odnos razvoj romanskih idioma i njegov ishod s izvanjezičnom stvarnosti Romanije

Izravno poučavanje (predavanje). Komentiranje primjera.

Usmeni ispit.

1. Skok, P., Osnovi romanske lingvistike, Zagreb, 1939., 1. svezak (str. 1-199)
2. Skok, P., Dolazak Slovena na Mediteran , Split, 1934.
3. Tekavčić, P. Uvod u vulgarnilatinitet, Zagreb, 1970.
4. Enciklopedijski članci: Skok, P., «Dalmatski» (Hrvatska enciklopedija, 1. izdanje, Enciklopedija Jugoslavije, ali najbolje ažurirana i nadopunjena verzija iz 2. izdanja Enciklopedije Jugoslavije) I «Vlasi» (1. izdanje Enciklopedije Jugoslavije) te članak Pavla Tekavčića «Istroromanski» i članak 5. Augusta Kovačeca «Istrorumunjski» (oba u 2. izdanju Enciklopedije Jugoslavije).

1. Tagliavini, C., Le origini delle lingue neolatine, Bologna, 1968. ili neki drugi priručnik romanske lingvistike.

1. Španjolski jezik i književnost, sveučilišni diplomski dvopredmetni studij

   • smjer Znanstveni,
     • smjer Znanstveni, Modul lingvistika, 1. semestar