Križari Prvog križarskog rata su na području Sirije i Palestine, u Svetoj Zemlji, osnovali države koje su se—usprkos znatnim političkim i logističkim preprekama te gotovo potpunom uništenju 1187. godine—ondje uspjele održati gotovo dva puna stoljeća (1098–1291). Utemeljenje križarskih država Latinskog Istoka i njihov razvoj predstavlja jedno od najpoznatijih poglavlja iz povijesti ekspanzije Latinskog kršćanstva u razvijenom srednjem vijeku. Povjesničari koji su nakon Drugog svjetskog rata pisali povijest tih država, a čija se djela danas smatraju klasicima, nisu im bili skloni. Steven Runciman (A History of the Crusades, 3 sv, 1951–1954) popularizirao je sliku križara kao vjerski isključivih, krvoločnih i moralno izopačenih barbara, dok je Joshua Prawer (The Crusaders’ Kingdom, 1972) prikazao njihovu vladavinu kao opresivni kolonijalni sustav, nazivajući ga čak aparthejdom. Ipak, zahvaljujući doprinosima novijih generacija povjesničara, arheologa, filologa, te povjesničara književnosti, prava i teologije, kao i konceptualnim pomacima u pristupanju povijesti srednjovjekovnog Mediterana, povijest križarskih država Latinskog Istoka posljednjih je desetljeća temeljito reintepretirana. Cilj je kolegija upoznati studente društvenom, političkom i vjerskom poviješću tih država u širem istočnomediteranskom kontekstu i u kontekstu razvoja europskog križarstva. Cilj je pritom osvrnuti se na najvažnije interpretativne pomake i prijepore suvremene historiografije, te ključne narativne i dokumentarne izvore te arheologiju i umjetnost tih država. Studenti će na kraju ne samo dobiti uvid u važnu epizodu iz povijesti Bliskoga istoka, nego će moći objasniti i ulogu religije u politici i društvu na rubnim prostorima Latinskog kršćanstva u razvijenom srednjem vijeku i kako je ona utjecala na razvoj europskog križarstva.
