Humanizam kao filozofijsku koncepciju, duhovni pokret, svjetonazor ili obrazovni ideal po Heideggeru treba prevladati utoliko što on ne samo da ne dopire pojma biti čovjeka, nego štoviše sprječava da se čovjek razvije u punini mogućnosti svojega bitka. Svaki se humanizam po Heideggeru tijekom cijele povijesti bitka temelji u nekoj metafizici ili sebe čini temeljem neke metafizike. Svako određenje biti čovjeka koje već pretpostavlja određeno izlaganje bitka bića bez prethodnog postavljanja pitanja istine bitka u osnovi je metafizičko. Stoga se u načinu na koji se određuje bit čovjeka pokazuje i ono osobito neke metafizike. Potreba nadilaženja metafizike stoga nužno za sobom povlači i potrebu nadilaženja humanizma.
Heideggerova kritika humanizma kao posljedice metafizike međutim nije antihumanizam, nego kritika koja se poduzima poradi dostojanstva čovjeka, koje je humanizmom podcijenjeno. Humanizam je kroz cijelu svoju povijest, od Cicerona i njegovog određenja homo est animal rationale, što je prijevod Aristotelovog određenja anthropos zoon logon echon, pa sve do danas, antropocentrički polazio od čovjeka da bi ga odredio, ne promišljajući da je čovjek uklopljen u širu svezu iz koje se treba razumjeti njegova bit i njegovo poslanje. Radi se prije svega o odnosu čovjeka prema bitku, to jest o odnosu mišljenja i bitka. Čuvanje istine bitka događa se prije svega u mišljenju. Mišljenje u svojoj biti međutim nije ni teoretsko ni praktičko, nego prethodi toj razlici. Ono je utoliko mišljenje na bitak ili spomen bitka (das Andenken), koji je kroz povijest metafizike, zajedno s biti čovjeka, pao u zaborav.
Čovjek je u svojoj biti jedino ek-sistirajuće biće, tj. biće koje kao tu-bitak iz-stoji u biti bitka, tako da može čuvati istinu bitka i dopustiti da se i bića pojave u svojoj istini. Tako se pri određenju čovječnosti čovjeka kao eksistencije radi o tome da je ono prvotno bitak kao dimenzija onog ekstatičkog. Heideggerovo promišljanje biti čovjeka ide preko humanistički shvaćenog čovjeka, koje počiva na razlikovanju prirode i duha, osjetilnosti i umnosti, tijela i duše itd., tako da razumije čovjeka polazeći od istine bitka i povijesnog usuda bitka (das Seinsgeschick). Kao što se čovjek ne da reducirati na biće, budući da je tu-bitak (das Da-sein), tako se i sam bitak ne shvaća polazeći od bića, nego se pokazuje kao ono čemu čovjek treba odgovoriti, izvršavajući svoju povijesno poslanje. Taj temeljni odnos odvija se u onome što Heidegger naziva događajem (das Ereignis). U njemu se i bitak i čovjek osvajaju u svojoj svojini, odnosno dospijevaju u svoju bit.
